otokpiwa

subota, 06.09.2014.

TOYO, thank you for comparing me to a mechanical baseball pitching machine



U Kobeu je 1995. godine, dakle otprilike kad je na Balkanu stao rat, bio potres koji je temeljito porušio grad. Danas, osim pripadajuće memorijalne baštice, nema naznaka da je bio ništa prije samo devetnaest godina. Okoliš je izgrađen, uredan, ljudi su razdragani, učtivi, radosni. U međuvremenu se dogodila i ta Fukushima. Na www.jma.go.jp svaki dan se apdejta stanje na terenu, ne samo za Kobe, već za cijeli Japan. Osim potresa, tu se valja pripaziti još i tsunamija, tajfuna, vulkanskih erupcija plus svih njihovih sekundarnih posljedica - požara, poplava, odrona i drugoga. Sve izgrađeno ovdje može nestati za nekoliko sekundi. I ne bih osjećala žalost za izgrađenim da se radi o Okrug - Omiš potezu kojemu bi svanulo da se arhitektonski malo pročisti. Međutim, po Japanu su sve same marke sagrađene: Ando, Sanaa, Ito... Japanac nemilo ziđa. Bez daška strepnje, zrna zebnje da svaki čas sve može otići, jezgrovito rečeno, u p.m.! Uglavnom, ovdje postoji kontinuirano prijeteće stanje stvari, a nikad se ne bi reklo na prvi pogled. Ni na drugi. Ne bi se reklo.

Čituckam Metabolism putem. Sad je prava prigoda. Osim toga, odavno je dobio paučinu na polici. Evo Toyovog komentara patetičnog, ali poučnog, kojeg je ispričao na japanskom, prevedenog na engleski, kojeg sam sama prevela s engleskog na hrvatski. Prevođenje je zajeban posao.



Scena ribarskoga sela Sanrikua koju u nekoliko sekundi poždere tsunami snažno me pogodila. Bilo je nestajanja sela i u Edo periodu, ali sada se ponovno dogodilo. Počeo sam se pitati što smo radili u toj našoj modernizaciji Japana tokom ovih 60 poslijeratnih godina... Vlak Tohoku Shinkansen još uvijek ne prometuje, Fukushima nuklearna elektrana i dalje je prijeteća kriza. Zapanjen sam fragilnim stanjem stvari unatoč svoj ekonomskoj i tehnološkoj „snazi“ na koju je Japan tako ponosan. Sada se pitam je li naše najveće dostignuće u posljednjih nekoliko dekada zapravo bila papirnata kuća?!

Kad se govori o katastrofama, u medijima se često koristi izraz „nije se moglo pretpostaviti“. Pri tome se misli da je sila bila iznad arhitektonskih zahtjeva. U tom izrazu ne mogu ne osjetiti temeljni rascjep između normi i realnosti. Projektiramo stvari na mehanički način, projektiramo cjelovite strojeve, odgovaramo prirodi u brojevima i u apstraktnim definicijama. Ne sudjelujemo u prirodnom okolišu kao u mjestu koje je pod konstantnim utjecajem različitih sila tla, mora ili zraka... Bilo da je javna ili privatna zgrada, projektiramo strogo kroz apstraktni okvir.

Dakle, očigledno je da nam zadaća nije preispitivati uvjete nego smisliti kako ih "pretpostavljati". Treba početi s pitanjem u kojem smo odnosu s prirodom. Za nas (arhitekte) je ovo neprocjenjiva prilika u kojoj možemo kritički obuhvatiti taj modernizam duboko ukorijenjen u nama.

Ljudi ili zajednica za koju se borimo u svome radu su također iz iste apstrahirane sheme! Naravno, i zajednica mora biti svjesna mogućnosti nove katastrofe.

Budući da nisam domaći, na početku mi je bilo nelagodno sudjelovati u rekonstrukciji planiranja gradova i sela koji su bili oprani s obale. Nakon posjeta i osvjedočavanja veličine devastacije, promijenio sam stav. Znao sam, trebam se uključiti u različite teme na različitim nivoima.

Četrdeset godina je otkada radim, a metabolizam je ostao rijetka pojava. Još uvijek razmišljamo apstraktno i introvertno. Sada je odličan trenutak za oslobođenje ovakvog razmišljanja i ponovno zasnivanje žive veze s prirodom.

- 03:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.